Lošinj

Otok, opet si mi uljepšala dan s divnim slikama tvoje domaje!

Predivno prisjećanje ljepota, tek sada vidim kolko sam bila privilegirana kad sam Lošinj, Cres, Unije prije tridesetak godina obišla uzduž i poprijeko. No, moram biti poštena, danas mi se čine puno ljepšima, vidim detalje koje kao klinka nisam ni pirmjećivala, no mjesta me podsjećaju na ljude, pjesmu, ljubav, sreću. Ti si, svojim srcem odabranim detaljima, , napunila moje smrznuto srčeko. Fala ti! 

otok super. Predivne fotke, odmah su mi podigle raspoloženje u ovim tmurnim i hladnim danima na kontinentu. Polako nam ipak dolazi proljeće, jedva čekam. 

Hvala ti,Otok,vrlo lijepe slike!A u Njemackoj pada snijeg!

Kratka šetnja po Sunćanoj uvali

U borovoj šumi blizu mora hoteli Aurora i Vespera



viburnum i mirta







snagom vjetra, mora i valova nastaju ovakve stijene






ali i prekrasna kamenita plaža



sa prirodnim bazenčićima



ili ovakva pješčana






u daljini otok Susak



na odlasku pozdravlja nas sunce

kako je sad u M.Lošinju?

OTOK oprosti, nisam imao namjeru rasplakati Te, pa Tebe oplakuje predivno Lošinjsko more (na kojem ti  iskreno zavidim)a ta je datost, uz Tvoj dar kreativnosti, razlog za sreću. Ovo "oplakuje" stilska je figura i supstitut je za grli, obgrljuje. Dozvoli mi slobodu malo šale...Znači, ono sa srcem sam pogodio, a što je sa onim ostalim, što ne bi komentirala? Imaš li problem definicije umjetnosti ili duše. Ako da, potpuno Te razumijem. Ni ne moramo moći sve definirati. Ima nekog čara u enigmi nedefiniranog, kao što ima predivnog čara u muzici Enigme.

Evo me i danas opet tu. Sada sam konačno pregledao sve stranice, ne letimično, nego polako i detaljno, a svako malo, poneka Tvoja fotka čini da uspomene izviru i izviru. Prisjećam se Uvale sna. Iznad nje sam stanovao u vili izgrađenoj u Austro-ugarsko doba. Sunčane uvale, Čikata, vile Karoline i čagi na njezinoj terasi, zavšnog plesa u pomorskoj školi, obrednog čekanja dolaska broda da se vidi tko je došao, puteljaka obgrljenih suhozidinama od centra do spomenute vile. Sječama se Kalvarije i pogleda s nje, večernjeg pješačenja od Malog ka terasi Punte u Velom opet na čagu, vrludanja čarobnim Velim sa divnim ljudima koje sam upoznao u Malom, a mene došljaka prigrlili kao svog. Nezaboravno.
Ponekad se pitam, zašto su neki sretnici rođeni pod zvijezdama Sejšela, Maldiva, Mauricijusa ili Lošinja a mi ostali, pod nekim zasjenjenim zvijezdama turobnih kontinentalnih gradova. Najbolje, ali ne baš uvjerljivo, utješim se kad kažem…tak mora bit.
O Tvoji fotkama i osjećaju za detalje, drugi su rekli već skoro sve najljepše što se može izreći. Ja smo zaključujem: umjetnik osjeća dušom, a gleda srcem. Ti i jesi umjetnica. Razmatram li Tvoje fotke, Tvoje radove na staklu i ostale vidove kreativnosti kojih kod Tebe ima na pretek, tvrdim, nisu umjetnici samo oni koji su potekli iz likovnih i inih akademija, oni su izronili iz sebe samih. Neopisiva i neograničena potreba da iz sebe oslobode zarobljene strasti stvaranja, da se izraze i pokažu, čini ih umjetnicima. Samo oni poznaju agoniju i ushićenje oslobađanja ideje. Umjetnik može i zna ono što drugi ne znaju i ne mogu. Tu među njima si i Ti OTOK.
LP!

Kao noviji član ovog foruma još uvijek rastrzano lutam njegovim temama i istražujem njegove kutke. Nailazeći na teme i ljude koji me kao kreativca fasciniraju na prvi kontakt, pretvaram se u malog unezvjerenog i neodlučnog dječaka. Ne znam što bi prije, a htio bi sve i odmah. Kažem si… sredi se, polako i sustavno pretražuj i uživaj. Da, lako reći, ali teško ostvariti. Čovjek uroni u neko neopisivo ushićenje u susretu sa tuđim vidovima kreativnosti. Bar je tako kod mene. Slično mi se događa pri susretu sa Tvojim radovima. Osvojili su me brzo nakon ulaska u forum, ali boreći se sa svojim početništvom i stvaranjem svoje teme, nikako da ih kompletno i do kraja apsolviram, kako bi ih mogao komentirati. Kad evo, danas me sredilo pregledavanje tvoje teme „Lošinj“. Lošinj i Veli i  Mali iz 65. god. duboko su urezani u moja mladenačka sjećanja.( Proveo sam tamo od početka travnja do kraja rujna, najljepši dio te daleke godine). A onda se pojavi iznenada tvoja fotka crkvenog portala koja me neočekivano opet prebacila u 75. god. Prvi put nakon 10 godina, tada sa obitelji, posjećujem oba Lošinja i nastaje ova fotka.

Tvoja fotka iz 2009. (uz moju intervenciju na veličini, nadam se da se ne ljutiš?) a ova druga je...



...moja iz 1975. Prazninu vrata je tada ispunila moja i Cimina 2,5 godišnja kćerkica.

Zahvaljujem se na "posjeti" mome kraju i na pohvalama za fotografije.

A one upravo tome i služe - da se podsjete oni koji su bili i da vide oni koji (još) nisu bili.